Moja najveća tvrdnja: omogućiti svima da budu dobri. . .
. . . za neke to traje duže, za druge to ide vrlo brzo. To je zajednički proces u kojem svi sudionici mogu rasti zajedno i jedni s drugima. To je nešto divno za mene.
Margit Scherrer vodi integrativnu kazališnu skupinu u Rohrbachu od 2007. godine. Od 2018. i tražitelji azila u potpunosti su predani tome. Kako bi ostvarili svoju želju za dovođenjem tražitelja azila u skupinu, “izvorna skupina” morala je biti pridobiti na tu ideju. Srećom, mladi su bili oduševljeni zajedničkim probama s Aslywerberinnenom.
Već godinu dana zajedno sviraju osobe s invaliditetom i bez njega iz različitih kultura. Posebno me majka dvojice braće (Ali i Mehdi) u mojoj grupi fascinira svojim visokim zahtjevima za ponašanjem svojih sinova. Zahtijeva apsolutno poštovanje prema ženama, sinovi se vrlo dobro ponašaju i imaju puno želje za učenjem. Fascinira me i koliko je velik napor povesti “kolege oboljele” sa s vama. Mogao se stvoriti dobar temelj povjerenja. Najteža stvar za originalnu grupu bila je govoriti visoko njemački. Nekolicini je bilo lakše, ali nekolicina se jako borila. Stoga se primjenjuje ugovor: ako nešto ne razumijete, morate pitati. Također na pozornici dok sviraju zajedno, neki govore dijalekt, a drugi visoki njemački. Na 12. 4. U 2019. godini natjecat ćemo se s našim programom “Für wos i”? u Hofkirchen im Pfarrheimu u 20:00 sati, za što smo također naučili zajedničku pjesmu. S mojom najstarijom kćeri, glumicom i jednom od njezinih kolegica, već smo mogli raditi glumačke radionice u trajanju od nekoliko dana.
Vrlo važno iskustvo u radu s tražiteljima azila bio je sukob: mlada osoba u kazališnoj skupini više nije željela razgovarati jer je tražitelj azila rekao da je ne razumije. Govorila je samo dijalekt. Drugi su zatim preveli za njih i razgovarali s njim. Onda je došlo do napetosti u grupi. Razgovarali smo o tome i zaključci iz razgovora bili su mi vrlo važni. Zašto je mještanima tako teško stupiti u kontakt s tražiteljima azila? Postao sam svjestan da to ima veze s činjenicom da se “mnogi boje jer govore dijalektom i boje se da moraju govoriti pisanim jezikom kako bi bili shvaćeni”. Ne samo da strah od tražitelja azila prije govora otežava komunikaciju, strah je često još veći među mještanima u smislu vlastitog izgovora. Imam to iskustvo iznova i iznova. Jezik je nešto divno za mene, ali primjećujem koliko su ljudi inhibirani kada govore. Često se ograniče na samo nekoliko rečenica koje izgovaraju ženama migranticama. Mislim da bi ljudi trebali biti mnogo svjesniji toga. Kao što tražitelj azila mora prevladati strah kako bi govorio, važno je i da prevladate svoj strah! Jer samo kada je razgovor jedni s drugima moguć susret.
Margit Scherrer, 2019